fbpx
Categories: tekstovi

Da li se Bog ljuti?

Propoved pastora Jana Polsena na temu spasenja verom
 
Negde u Hristovo vreme neki filozofi došli su do zaključka da Bog, u svom apsolutnom savršenstvu, nije podložan ljudskim strastima i emocijama. Njemu su nepoznata osećanja kao što su patnja, uzbuđenje, ljubav ili ljutnja, ili biblijski, gnev. Filon, grčki Jevrejin, Hristov savremenik, pisao je: »Neki … zamišljaju kako … Svepostojeći oseća gnev i srdžbu, a On nije podložan baš nikakvim emocijama. U stvari, uznemirenost je svojstvena ljudskoj slabosti.«[1]

Nas tako nešto ne može zavarati, pošto znamo da je Isus preživljavao one tipično ljudske emocije. On je rekao: »Koji vide mene, vide Oca« (Jovan 14,9). Biblija uči da Bog saoseća sa svojom decom: »U svakoj tuzi njihovoj On beše tužan« (Isaija 63,9). Božja nežna ljubav nadmašuje ljubav i najpredanije majke: »Nije li mi Jefrem mio sin? nije li dete predrago? Od kad govorih protiv njega, jednako ga se opominjem; zato je srce moje ustreptalo njega radi, doista ću se smilovati na nj, govori Gospod« (Jeremija 31,20).

Međutim, jedna neobično zavodljiva varijacija ideje po kojoj Bog nema osećanja stiče danas čvrsto uporište i dobija široku podršku među hrišćanima, a to je verovanje da Boga ne obuzima gnev.

Savremena teologija sklona je isticanju Božje ljubavi na račun Njegove svetosti. Ona prenaglašava činjenicu da je Njegova ljubav neograničena (prenebregavajući tekstove kakav je onaj u Jovanu 15,10-14: »Ako zapovesti moje uzdržite ostaćete u ljubavi mojoj … Vi ste prijatelji moji ako tvorite što vam ja zapovedam«) i teži obezličavanju ideje odmazde. Svemir je, kako se tu kaže, kao žica pod naponom koja će neizbežno opeći one koji dođu u nedozvoljen dodir s njom. Međutim, kako je to istakao autor C. S. Luis, oni koji slikom žice pod naponom prikazuju uvređenog Boga, nisu svesni da nas time lišavaju svekolike nade, budući da uvređeni Bog može da oprosti, što nije moguće žici pod naponom.

U stvari, mnogo je istine u slici »žice pod naponom«. Biblija nas uči da zlo donosi sopstvenu platu (Osija 13,9; Jeremija 6,19; Priče 26,27; 28,6.10; Psalam 34,21; 37,14.15). Pojam Božjeg kažnjavanja zlih ljudi često se sastoji u tome što ih On prepušta njihovoj zloći (Rimljanima 1,24-28); Psalam 81,12; Dela 7,42), kojom prilikom žanju njene strašne posledice. I onda kada Biblija govori o Bogu koji ubija, takvo ubijanje često je zapravo delo neprijateljske vojske ili zlih ljudi (Jeremija 33,4.5). U 1. Dnevnika 10,14 čitamo kako Gospod »ubi« Saula zbog njegovog prestupa, ali 4. stih kaže kako »Saul uze mač i baci se na nj«. Pojam osvete kao prirodne pojave mogli bismo dalje podupreti tekstovima koji govore o setvi i žetvi (Priče 22,8; Osija 10,13; Galatima 6,7-9; O Jovu 4,8). Ipak, teško je tvrditi da ti tekstovi podrazumevaju prokletstvo kao prirodnu posledicu naših zlih dela, kao što ne podrazumevaju ni to da je spasenje prirodni rezultat naših dobrih dela.

Mada je Božja osveta često indirektnog karaktera, postoji i uverljivo biblijsko svedočenje o Božjoj aktivnoj, direktnoj osveti. Oni veoma poznati starozavetni tekstovi kojima se opisuje Božji karakter, potvrđuju činjenicu da je On istovremeno i krajnje dobar, pun ljubavi i praštanja, i krajnje revnostan u pogledu kažnjavanja i osvete (2. Mojsijeva 20,5; 34,6.7; 5. Mojsijeva 7,9.10). Taj podatak nije nikakav problem za biblijske pisce, niti oni izbegavaju da Božju osvetu predstave kao bitnu osobinu Njegovog karaktera (5. Mojsijeva 32,41-43; Psalam 94,1; Isaija 1,24; Jezekilj 7,8.9; Mihej 5,15; Naum 1,2 i dalje).

Da, da, ali to je Stari zavet! Ne nalazimo li u Novom zavetu drugačiju sliku?

Ne, ne nalazimo. I u Novom zavetu se ponavlja isti dvojni naglasak: Bog spasava i pogubljuje (Jakov 4,12). Od nas se očekuje da prihvatimo »dobrotu i nepošteđenje Božje« (Rimljanima 11,22). Jedna od najsnažnijih slika Božje osvete nalazi se u Otkrivenju 19,11-21 ? i baš to je predstavljanje Sina! Isti zavet koji kaže »Bog je ljubav« kaže i »Bog je oganj koji spaljuje« (Jevrejima 12,29). On je osvetnik (Rimljanima 12,19; Jevrejima 10,30). I Isusa je obuzimao gnev (Marko 3,5; upor.: Otkrivenje 6,16). On je prokleo, uništio smokvu i isterao trgovce iz zbornice (hrama) (Marko 11,12-17). Isus je govorio i o Božjem gnevu (Jovan 3,36), predstavljajući Boga kao cara koji nemilosrdno kažnjava i ubija nepokajane (Matej 18,34.35; 22,7; Luka 12,46; 19,27). Tako vidimo da Novi zavet nedvosmisleno uči o Božjem gnevu, kako to čini i Stari zavet.

 

Pravedni gnev

Ljudski gnev se, razume se, vrlo često hrani povređenim ponosom; postajemo razdražljivi i osvetoljubivi; gubimo vlast nad sobom. Takav nije Božji gnev. Međutim, postoji pravedni gnev, koji ne samo što je opravdan nego je i važan. Zamislite dve osobe koje posmatraju kako grupa grubijana zlostavlja bespomoćnu žrtvu. Jedan od posmatrača sleže ramenima i odlazi, dok drugog obuzima gnev i žestoko interveniše. Ko je od njih pravedan: onaj mirni ili onaj gnevni?

Gnev je emocija koja obuzima pravednog čoveka u suočavanju s nepravdom (vidi: Sudije 9,30; 2. Samuilova 12,5; Nemija 5,6; 2. Mojsijeva 32,19; Dela 17,16). Voleti ono što je dobro znači mrzeti zlo koje mu je suprotstavljeno (Jevrejima 1,9); prema tome, gnev i ljubav su dve strane istog novčića. Možda je to razlog što je Jovan, apostol ljubavi, bio taj koji je napisao najupečatljiviji prikaz Božjeg gneva u Novom zavetu ? knjigu Otkrivenje.

Antiteza ljubavi nije gnev nego ravnodušnost. Naime, Bog je sve drugo samo ne ravnodušan. Druga zapovest kaže za Boga da je On »ljubomorni« Bog (»Bog revnitelj«). »Revnitelj se može prevesti i izrazom »raspaljen«, »razjaren«. Drugim rečima, Bog se ? žestoko ? brine, kao svaki dobar roditelj. On je uznemiren kada Njegova deca zađu na stranputicu. Bog nije ono na šta mislimo kad vidimo zaljubljenog goluba, niti je slabić, ležeran, bezopasan i naivno srdačan. Ako su Njegova deca neposlušna, On ih disciplinuje (»karanje«) (Jevrejima 12,4-11), jer im želi samo ono najbolje.

Božja mržnja prema zlu jednako je jaka koliko i Njegova ljubav prema dobru. Njegova svetost je bezopasna za ono što je pravo, a zloćudna za greh, baš kao što vatra može da znači i udobnost i razaranje. Njegova je slava otrov za zlo, kao što je kiseonik, koji je životno neophodan za ljudska bića, na drugoj strani otrovan za određene vrste bakterija. Bog je kao materija, a greh kao antimaterija pa tako, kad god dođe do dodira materije i antimaterije, nastaje holokaust/ opšte uništenje.

Problem koji muči pravedne u Bibliji ne glasi: »Kako može milostivi Bog da ubija?«, nego naprotiv: »Kako može pravedni Bog da pusti zlo da ide nekažnjeno?« (Psalam 73; 79,10; 94,1-7; Avakum 1,2; Otkrivenje 6,10). Osim toga, mi, prema izveštajima Biblije, ne vidimo Boga koji se ne gnevi, nego Onog koji je spor na gnev i koji ne nastavlja da se gnevi (Psalam 30,5; Isaija 54,7.8; Psalam 78,38; Isaija 12,1; Osija 11,9; 14,1; Mihej 7,18). Za Bibliju je nepoznato ono što je u modernom svetu prisutno kao zbunjenost Božjim gnevom.

 

Antropomorfizam?

Neki su mišljenja da su iskazi koji se odnose na Božji gnev samo antropomorfizam, počovečenje Boga, ustupak ovom vremenu. No, za takvu pretpostavku nema povoda, budući da ne možemo naći ni jedan jedini biblijski tekst koji će reći da Bog nikada ne ubija i nikada se ne gnevi. Ako su aluzije na Božji gnev samo kulturno uslovljene govorne figure, onda su možda i iskazi koji se odnose na Njegovu ljubav podjednako nepouzdani.

Neki autori će otići dotle da tvrde kako Bog ne ubija; On samo dopušta sotoni da oduzme život kad god to odgovara Njegovim planovima. Takvo shvatanje, osim toga, nije samo biblijski neodrživo; naprotiv, ono se temelji na nelogičnoj pretpostavci po kojoj je sotona uvek spreman na saradnju s Bogom, ubijajući sopstvene sluge koji ometaju sprovođenje Božje volje! Pa i kad bi to bilo tačno, to Boga ne bi zaštitilo od odgovornosti za oduzimanje ljudskog života. Iako David Uriju Hetejina nije lično lišio života, on je i dalje bio kriv zato što je »Uriju Hetejina ubio … mačem« (2. Samuilova 12,9). Prema tome, ne doprinosi razumevanju stvari ako kažemo da Bog samo »dopušta« sotoni da oduzme život. Ako Bog hoće da demoni ubijaju, a ne anđeli, kako ga to čini manje odgovornim?

Drugi argument koji potežu oni koji odbacuju tvrdnju o Bogu koji ubija jeste da ono što mi ne smemo da činimo, ne sme ni Bog da čini. To nam na prvi pogled izgleda razumno. Razume se, nećemo li reći da Bog sprovodi u život ono što propoveda? Ako je zakon prepis Njegovog karaktera, zar ga On onda ne poštuje?

Na ovom mestu biće korisno da se poslužimo analogijom odnosa između deteta i roditelja. Mnoge stvari koje su zabranjene deci (»Ne muči mačku«) podjednako su nedopustive i za roditelje. Ali neke stvari (»Ne diraj ključeve od automobila«; »Nemoj ostati budan duže od 21.00 sat«) nisu nedopustive tek same po sebi; one su zabranjene samo zbog toga što deca nisu u stanju da ponesu odgovornost odraslih.

To se isto odnosi i na odnos između Boga i nas. Bog nam zabranjuje određene stvari koje sâm može savršeno legitimno da čini. Na primer, Bog zahteva da ga slavimo i veličamo (Jeremija 31,7) i On prihvata naše obožavanje, ali to ne može da čini stvorenje (»sluga«) (Otkrivenje 19,10). Bog od nas traži da počivamo u subotu, a sâm nastavlja svoje aktivnosti toga dana (Jovan 5,17) ? kao što čine Njegovi ljudski pomoćnici (Matej 12,5). Bog nam zabranjuje da se svetimo, a sâm vrši osvetu (Rimljanima 12,19) ? kako čine i Njegovi ljudski pomoćnici, građanske vlasti (Rimljanima 13,1-5). Osveta, sama po sebi, nije nedopustiva, ali Bog zna da se nama ne može poveriti da korektno izvršavamo osvetu, ako se odnosi na nas.

Šta, međutim, reći u vezi sa šestom zapovešću? Zanemarimo za trenutak univerzalno prihvaćen naučni stav da tu zapovest treba, prevođenjem, formulisati rečima: »Ne ubij«, a koji (stav) ne zabranjuje izvršenje smrtne kazne niti ubijanje u ratu. Hajde, pretpostavimo, rasprave radi, da se njome zabranjuje svako ubijanje. Čak i kad bi to bilo istina, da li bi to značilo da sâm Bog nema prava da oduzme život? Ne bi, zato što život Njemu pripada. Ja nemam prava da spalim tuđi ambar (osma zapovest), ali vlasnik ima to pravo, zato što je ambar njegov. Slično tome, Bog može da oduzme imovinu bilo kome od svoje dece zbog svojih razloga ? nešto što bi se nazvalo krađom, ukoliko bismo to mi učinili ? zato što sve pripada Njemu. Roditelj svoje dete može da uči da ne krade od drugih a da onda, bez opasnosti da bude okvalifikovan kao nedosledan, sâm oduzme detetu igračku koju dete zloupotrebljava.

 

Bog i genocid

Ipak, da li to opravdava nešto bi neki nazvali genocidom? Hajde, da ispitamo primer najgoreg slučaja u ovom problemu: pokolj Hananeja u Starom zavetu. Reč je o izveštaju u kojem su čitave generacije skeptika nalazile obilje municije za svoje optužbe protiv Boga. Kako je mogao Bog da zapovedi svom narodu da zbriše čitave gradove ljudi, žena i dece samo zato što su slučajno gajili drugačija verovanja?

Razmotrimo sledeći eksperiment u našem razmišljanju: pretpostavimo, jednog dana si se našao u šetnji i čuo očajničke vriske koji dopiru iz unutrašnjosti kuće na drugoj strani ulice. Po ulasku u kuću primećuješ kako nekoliko tinejdžera drže na jednom stolu dečaka, dok neki snagator, leđima okrenut tebi, seče dečakovu nogu stolarskom testerom. Dečak vrišti od raspamećujućeg bola. Kakvo bi bilo tvoje mišljenje o tom čoveku?

Pretpostavimo, zatim, da si se raspitao i saznao da je taj čovek zapravo dečakov otac; da je on ujedno i lekar, da je upravo stigao kući u tom primitivnom, izolovanom selu i našao svog sina kako umire od akutnog trovanja krvi u nozi; da nigde nema sedativa i da su suze tekle niz očevo lice. Kako sada razmišljaš? Potpuna obaveštenost o situaciji menja stvari iz osnova!

U slučaju 31. glave 4. Mojsijeve, rekao bih, kad bismo bili upoznati sa svim činjenicama, da bi tada ono što nam u prvi mah izgleda kao okrutnost bilo prepoznato kao milost, kao i u slučaju lekara koji obavlja amputaciju. Obratite pažnju na činjenice koje su nam poznate: ako bismo prihvatili pretpostavku o postojanju stvarnog, doslovnog pakla i o tome kako Biblija ocenjuje očigledno nepopravljivu zloću Hananeja ? i ako je arheologija potvrdila podatak o moralnoj izopačenosti hananejske kulture ? tada je Božja naredba o njihovom potpunom uništenju opravdana, pa i milostiva, zato što podrazumeva najmanju moguću meru patnje za najmanji broj ljudskih bića, posmatrano u svetlu večnosti. Da je Hananejima bilo omogućeno da žive, oni ne samo što bi nastavili u grehu ? proizvod čega bi bila dodatna patnja u paklu, jednoga dana ? nego bi i doneli na svet potomstvo koje bi i samo završilo u paklu. Osim toga, oni bi pokvarili izrailjski narod. Bog je svom narodu zapovedio da pobije Hananeje, kako bi sprečio sve što smo pomenuli. To je bio očigledan primer o manje patnje sada ili više patnje kasnije.

Teška vremena nameću nam teška pitanja. U ratnim vremenima, radi bržeg okončavanja sukoba, čak su i branioci slobode, prava i pravde donosili odluke koje su izazvale patnju i smrt nevinih. Ako, ponekad, velike vođe i dobri ljudi nađu za shodno da dozvole pogibiju pravednih s nepravednima radi ostvarenja nekog većeg dobra na kraju, zar onda sâm Stvoritelj nema pravo da selektivno (vidi: 1. Mojsijeva, 18. glava) uništi zla društva?

Pakao je prvobitno bio namenjen samo đavolu i njegovim anđelima (Matej 25,41); međutim, oni koji su odlučili da dele sotonin karakter moraće da dele i kaznu koja će njemu biti izrečena. Neko je rekao da će Bog bezbožnike pustiti da se međusobno poubijaju; no, zar će pravedni Bog ostaviti slabe na milost i nemilost jakih? Kako onda stepen stradanja može biti proporcionalan meri svetlosti, obaveštenosti (Luka 12,46-48)? Prema Mateju 10,28, ljudska bića mogu ubiti »telo a duše ne mogu ubiti«; jedino Bog »može i dušu i telo pogubiti u paklu«. Pakao je natprirodno gašenje postojanja; on je Božji retributivni[2] izraz gneva protiv greha.

Doktrina o paklu može se razumeti jedino kao manifestacija Božje retributivne pravde u okviru koje je grešnik izložen kažnjavanju dok ne primi tačnu meru bola koji zaslužuje, imajući na umu zla koja je učinio. Isus je one koji nisu namirivali pred sudom ono za šta su bili okrivljeni upozorio da neće izaći iz tamnice dok »ne plate i poslednji dinar« (prema Mateju 5,26). Zli sluga je je bio predat »mučiteljima dok ne plati sav dug svoj« (Matej 18,34). Oštrina kazne zavisi od mere svetlosti, saznanja koja je osobi bila poverena (Luka 12,47.48).

 

Popravljanje ili kažnjavanje?

No, pojam jednake kazne, ili retributivne pravde u ovom trenutku se nalazi pod žestokim napadima. Čemu kažnjavanje ljudi u paklu ako nema nade za popravljanje u njihovom životu? Konačno, to što će zločinac primiti zasluženu kaznu, neće nadoknaditi, niti poništiti zlo koje je učinio. Nije li jedini opravdani, legitimni povod za kažnjavanje ? odvraćanje ili popravljanje?

Hajde da vidimo šta biva kada »primitivni« pojam izricanja i izvršavanja kazne tako da bude primerena zločinu, zamenimo za naglašenije »humanitarni« pojam zla, kao bolesti koju treba »lečiti« sve dok se bolesnik ne popravi. U uslovima humanitarnog sistema, kazna koja treba da se izvrši po presudi više se ne bi zasnivala na onome što je zasluženo. Ona ne bi bila odmeravana (i ograničavana) nikakvim »varvarskim« merilom, kao što je »oko za oko«, već bi bila primenjivana samo onoliko koliko je potrebno da posluži popravljanju, ili odvraćanju drugih da to ne čine ? kako je bilo praksa u nekim narodima gde su odmetnike zatvarali u duševne bolnice dok se ne »izleče«.

Uh-uh! Naša nova teorija pravde već je krenula problematičnim putem. »To je nepravedno«, reći ćete. Ne, u uslovima humanitarnog sistema ? to nije tako, budući da prestupnik uopšte i nije podvrgnut kažnjavanju; naprotiv, on je samo podvrgnut »popravljanju, rehabilitaciji, vaspitanju«. Takav sistem više se ne bavi kategorijama pravde i nepravde, krivicama i zaslugama, nego bolešću i lečenjem. Razume se, rehabilitacija nije nepravedna! U uslovima te nove teorije prestupnik ne biva kažnjavan sve dok izrečena i primenjena kazna ne bude bila primerena zločinu, nego biva lečen dok se ne izleči ? što bi moglo i večno trajati.

Autor C. S. Luis daje odlučnu analizu konačnih posledica odbacivanja koncepta retributivne pravde: »Prema humanitarnoj teoriji, kažnjavanje čoveka zato što to zaslužuje i onoliko koliko zaslužuje, samo je obična osveta i, prema tome je varvarstvo i nemoral. Smatra se da su jedini legitimni motivi za kažnjavanje ? želja da se drugi odvrate primerom, ili da se popravi zločinac. …

Tvrdim da ta doktrina, ma kako naizgled milosrdna, stvarno znači da je svako od nas, od trenutka kad se ogreši o zakon, lišen prava ljudskog bića. Evo i zašto: humanitarna teorija uklanja iz kazne koncept zasluženosti. Ipak, koncept zaslužene kazne je jedina spona između kazne i pravde. Kazna, jedino ako je zaslužena ili nezaslužena, može biti pravedna ili nepravedna. Ja ovde ne tvrdim da je pitanje, ’Da li je zaslužena?’ jedino pitanje koje opravdano možemo postaviti u vezi s kaznom. Bilo bi izuzetno opravdano pitati, da li ima izgleda da (kazna) odvrati druge i popravi kriminalca. Međutim, nijedno od poslednja dva pitanja nije pitanje o pravdi. … Prema tome, kada prestanemo da razmišljamo šta kriminalac zaslužuje i razmišljamo samo o onome šta će ga izlečiti ili šta će poslužiti odvraćanju drugih, mi smo ga prećutno potpuno izdvojili iz sfere pravde. …

Jedino je stručan kriminolog (neka varvarske stvari imaju i varvarska imena), u stanju da nam, u svetlu prethodnog eksperimenta, kaže šta ima izgleda da odvrati; jedino psihoterapeut može da nam kaže šta ima izgleda da izleči. Bilo bi uzaludno da mi ostali, govoreći jednostavno kao ljudi, kažemo: ’Ali ta kazna je užasno nepravedna, užasno neprimerena onome što zločinac zaslužuje.’ Stručnjaci s besprekornom logikom odgovoriće: ’Ali niko i nije govorio o zasluženosti. Niko nije govorio o kazni u vašem arhaičnom, osvetničkom [vindictive] smislu reči. Ovde imamo statistiku koja dokazuje da taj tretman odvraća. Imamo statistiku koja dokazuje da taj drugi tretman ? leči. U čemu je vaš problem?’«[3]

 

Kakva kazna?

Zašto grešnici zaslužuju kaznu? Iz istog razloga zbog kojeg Bog zaslužuje da bude slavljen. Mi Boga ne treba da slavimo u očekivanju da primimo neku naklonost nego zato što je On ono što jeste. Svrha slavljenja nije menjanje Boga; slavljenje se ne čini s ciljem da se postigne neki rezultat; ne, ono je nešto što se očekuje. Slično tome, primera radi, Adolf Hitler zaslužuje da ispašta zbog patnje koju je naneo drugim ljudima, ali ne zato da bi se on menjao niti da bi se postigao ma koji rezultat, nego prosto zato što se to očekuje. To je, naime, pravda. Ako bi, k tome, njegovo ispaštanje imalo efekat odvraćanja, ili ako bi ga (iz)lečilo, utoliko bolje. Međutim, retribucija je neophodna nezavisno od ma kog efekta odvraćanja ili lečenja koji bi mogla imati. Ona je moralna analogija za fizički zakon koji kaže da »za svaku akciju postoji jednaka suprotna reakcija«. Svako ko radi zaslužuje platu koju je zaradio, a znamo da je »plata za greh ? smrt« (Rimljanima 6,23).

Osim toga, kazna mora biti primerena zločinu. To je princip koji stoji iza zakona lex talionis, »oko za oko i zub za zub«. Ustvrdio bih da je taj princip zapravo sama suština ? zapravo, definicija ? pravde. Nažalost, pogrešno tumačenje Propovedi na gori navelo je neke da na taj princip gledaju kao na kakvu odbačenu relikviju ili na primitivni način mišljenja.

Većina biblista (npr. Joakim Jeremias, Dejvid Martin Lojd-Džons, Artur Pink) slažu se da Hristos, u Mateju 5,38-48, zakon lex talionis ne odbacuje kao sudski princip, nego kao princip lične osvete. Pogrešno je kada čovek kao pojedinac uzme zakon u svoje ruke. Osveta pripada Bogu (Jevrejima 10,30) i onima koje je On za to odredio. Iako je svoje slušaoce na Gori Isus upozorio »da se ne brane oda zla« (Matej 5,39), u Rimljanima 13,4 kaže se za vlasti koje su postavljene u zemlji da su »Božji sluga, osvetnik na gnev[4] onome koji zlo čini«. Građanske vlasti imaju pravo primene retribucije. Međutim, takvo pravo nisu imali Isusovi slušaoci na Gori. Starozavetni zakon lex talionis bio je dat kao deo zakonâ za upravljanje izrailjskom državom, dok je Propoved na gori održana Jevrejima koji su bili pokoreni od Rimljana.

Prema tome, »oko za oko« i dalje je važeći princip nauke o pravu. Dakle, princip lex talionis ? kažnjavanje primereno učinjenom zločinu ? zapravo se reafirmiše u Propovedi na gori, u Mateju 7,1.2: »Ne sudite da vam se ne sudi; jer kakvim sudom sudite, onakvim će vam suditi; i kakvom merom merite, onakvom će vam se meriti.«

Ostatak Novog zaveta takođe napominje da Bog deluje u skladu s principom lex talionis. »Pravedno je u Boga«, kaže apostol Pavle, »da vrati muke onima koji vas muče« (2. Solunjanima 1,6). Zapazimo da se taj odgovor, u stilu »milo za drago«, smatra dokazom Božje pravde. Tekst u Jevrejima 2,2.3. novu, ili hrišćansku dispenzaciju predstavlja kao pojačani oblik stare dispenzacije, kada je »svaki prestupak i oglušak pravednu platu primio«. Tekstovi u Kološanima 3,25 i Rimljanima 2,5-11 govore o plaćanju »milo za drago« za svoja dela. Priča o zlom sluzi završava se retributivnim sudom, koji zahteva meru ispaštanja jednaku učinjenim zlodelima: »I razgnjevi se gospodar njegov, i predade ga mučiteljima dok ne plati sav dug svoj. Tako će i Otac moj nebeski učiniti vama, ako ne oprostite svaki bratu svojemu od srca svojih« (Matej 18,34.35).

Posebno su nam poučni prikazi iz knjige Otkrivenja o reakcijama na Božje sudove koje se izražavaju iza scene. Na vapaj za osvetom zbog krvi koju traže pravedni mrtvi u Otkrivenju 6,9-11, konačno je odgovoreno u Otkrivenju 19,2, gde, na Vavilonu, Bog osvećuje »krv slugu svojih«. Nakon što su prva tri anđela izlila na Zemlju svoje »čaše gneva Božjega« (Otkrivenje 16,1-4), anđeli slave Boga zbog Njegovog pravednog postupanja u pogledu osvete nad bezbožnicima, »krv za krv« (stihovi 5-7) i uzvikuju »jer su zaslužili«. Zapazimo da je ta kazna isključivo retributivna, a ne korektivna, jer se u tom istorijskom trenutku bezbožnici nalaze izvan mogućnosti kajanja (9. i 11. stih); vreme probe je isteklo. Jasno je da Bog deluje po principu »oko za oko« i da anđeli ocenjuju da je to dostojno slavljenja.

Evo i poslednje važne misli. Stav »nema gneva« lišava svake snage čak i biblijske iskaze o Božjoj ljubavi i milosti, jer bez gneva nema milosti. Kada roditelj servira detetu obrok, to nije milost nego dužnost. Ali ako je dete neposlušno i zbog kazne poslato u svoju sobu bez večere, pa onda roditelj popusti i odnese mu večeru u njegovu sobu, to je milost, zato što dete može da očekuje jedino roditeljski gnev. I tako, ako ozbiljno ne shvatimo biblijsko svedočanstvo o Božjem gnevu, mi nećemo moći da otkrijemo ni potrebu za Njegovom milošću.

Lako je skliznuti sa istine koja kaže »Bog je ljubav« na njenu imitaciju koja kaže »Bog je ljubazan«. Izgleda nam da je znatno »bezopasnije« služiti jednom pitomom Bogu, koji je uvek pažljiv, uvek je jagnje, a nikada lav. Ali dokle god Biblija ostane naše »vjeruju«, naše ispovedanje vere, mi moramo odbacivati tu karikaturu Boga.


[1] Quod Deus Sit Immutabailis 52.

[2] engl.: retributive, koji se odnosi na (primereno) vraćanje, plaćanje, osvetu (prim. prev.).

[3] C. S. Lewis: “The Humanitarian Theory of Punishment”, u delu God in the Dock: Essays on Theology and Ethics, 1970, str. 287-289.

[4] tj. onaj koji donosi posledicu gneva (prim. prev.).