- A Jakov videći da ima žita u Misiru, reče sinovima svojim: šta gledate jedan na drugoga? Dela. 7, 12.
- I reče: eto čujem da u Misiru ima žita; idite onamo te nam kupite otuda, da ostanemo živi i ne pomremo. 1.Moj. 43, 8. Psal. 33, 18. Psal. 118, 17. Isa. 38, 1.
- I desetorica braće Josifove otidoše da kupe žita u Misiru.
- A Venijamina brata Josifova ne pusti otac s braćom govoreći: da ga ne bi zadesilo kakvo zlo. 1.Moj. 42, 38.
- I dođoše sinovi Izrailjevi da kupe žita s ostalima koji dolažahu; jer bješe glad u zemlji Hananskoj. 1.Moj. 12, 10. 1.Moj. 26, 1. Dela. 7, 11.
- A Josif upravljaše zemljom, i prodavaše žito svemu narodu po zemlji. I braća Josifova došavši pokloniše mu se licem do zemlje. 1.Moj. 37, 7. 1.Moj. 41, 41. 1.Moj. 42, 38.
- A Josif ugledav braću svoju pozna ih; ali se učini da ih ne poznaje, i oštro im progovori i reče: odakle ste došli? A oni rekoše: iz zemlje Hananske, da kupimo hrane.
- Josif dakle pozna braću svoju; ali oni njega ne poznaše.
- I opomenu se Josif sanova koje je snio za njih; i reče im: vi ste uhode; došli ste da vidite gdje je zemlja slaba. 1.Moj. 37, 5. 1.Moj. 37, 9.
- A oni mu rekoše: nijesmo, gospodaru; nego sluge tvoje dođoše da kupe hrane.
- Svi smo sinovi jednoga čovjeka, pošteni ljudi, nigda nijesu sluge tvoje bile uhode.
- A on im reče: nije istina, nego ste došli da vidite gdje je zemlja slaba.
- A oni rekoše: nas je bilo dvanaest braće, sluga tvojih, sinova jednoga čovjeka u zemlji Hananskoj; i eno, najmlađi je danas kod oca našega, a jednoga nema više. 1.Moj. 37, 30. 1.Moj. 44, 20. Jer. 31, 15. Plač. 5, 7.
- A Josif im reče: kažem ja da ste vi uhode.
- Nego hoću da se uvjerim ovako: tako živ bio Faraon, nećete izaći odavde dokle ne dođe amo najmlađi brat vaš. 1.Moj. 44, 21. 1.Sam. 1, 26. 1.Sam. 17, 55.
- Pošljite jednoga između sebe neka dovede brata vašega, a vi ćete ostati ovdje u tamnici, pa ću vidjeti je li istina što govorite; inače ste uhode, tako živ bio Faraon!
- I zatvori ih u tamnicu na tri dana.
- A treći dan reče im Josif: ako ste radi životu, ovo učinite, jer se ja Boga bojim: 3.Moj. 25, 43. Nem. 5, 15.
- Ako ste pošteni ljudi, jedan brat između vas neka ostane u tamnici, a vi idite i odnesite žita koliko treba porodicama vašim.
- Pa onda dovedite k meni najmlađega brata svojega da se posvjedoče riječi vaše i da ne izginete. I oni učiniše tako. 1.Moj. 42, 5. 1.Moj. 43, 3. 1.Moj. 44, 23.
- I rekoše jedan drugom: doista se ogriješismo o brata svojega, jer vidjesmo muku duše njegove kad nam se moljaše, pa ga se oglušismo; zato dođe na nas ova muka. Jov 36, 8. Psal. 107, 17. Prič. 5, 22. Prič. 11, 21. Prič. 21, 13. Os. 5, 15. Mat. 7, 2.
- A Ruvim odgovori im govoreći: nijesam li vam govorio: nemojte se griješiti o dijete? ali me ne poslušaste; i zato se evo traži od nas krv njegova. 1.Moj. 9, 5. 1.Moj. 37, 21. 1.Car. 2, 32. 2.Dnev. 24, 22. Psal. 9, 12. Luka 11, 50.
- A oni ne znadijahu da ih Josif razumije, jer se s njim razgovarahu preko tumača.
- A Josif okrete se od njih, i zaplaka se. Potom se opet okrete k njima, i progovori s njima, i uzev između njih Simeuna veza ga pred njima. 1.Moj. 43, 23. 1.Moj. 43, 30.
- I zapovjedi Josif da im naspu vreće žita, pa i novce što je koji dao da metnu svakome u vreću, i da im dadu brašnjenice na put. I tako bi učinjeno. 1.Moj. 42, 38.
- I natovarivši žito svoje na magarce svoje otidoše.
- A jedan od njih otvoriv svoju vreću da nahrani magarca svojega u jednoj gostionici, vidje novce svoje ozgo u vreći. 1.Moj. 43, 21.
- I reče braći svojoj: ja dobih natrag novce svoje, evo ih u mojoj vreći. I zadrhta srce u njima i uplašiše se govoreći jedan drugome: što nam to učini Bog?
- I došavši k Jakovu ocu svojemu u zemlju Hanansku, pripovjediše mu sve što im se dogodi, govoreći:
- Oštro govoraše s nama čovjek, koji zapovijeda u onoj zemlji, i dočeka nas kao uhode. 1.Moj. 42, 7.
- A kad mu rekosmo: mi smo pošteni ljudi, nigda nijesmo bili uhode;
- Bilo nas je dvanaest braće, sinova oca našega; jednoga već nema, a najmlađi je danas kod oca našega u zemlji Hananskoj;
- Reče nam čovjek, koji zapovijeda u onoj zemlji: ovako ću doznati jeste li pošteni ljudi: brata jednoga između sebe ostavite kod mene, a što vam treba za porodice vaše gladi radi, uzmite i idite. 1.Moj. 42, 15. 1.Moj. 42, 19.
- Poslije dovedite k meni brata svojega najmlađega, da se uvjerim da nijeste uhode nego pošteni ljudi; brata ću vam vratiti, i moći ćete trgovati po ovoj zemlji. 1.Moj. 34, 10.
- A kad izručivahu vreće svoje, gle, svakome u vreći bjehu u zavežljaju novci njegovi; i vidjevši zavežljaje novaca svojih uplašiše se i oni i otac im. 1.Moj. 43, 21.
- I reče im Jakov otac njihov: potrste mi djecu; Josifa nema, Simeuna nema, pa hoćete i Venijamina da uzmete; sve se skupilo na me. 1.Moj. 43, 14.
- A Ruvim progovori i reče ocu svojemu: dva sina moja ubij, ako ti ga ne dovedem natrag; daj ga u moje ruke, i ja ću ti ga opet dovesti. 1.Moj. 43, 9.
- A on reče: neće ići sin moj s vama, jer je brat njegov umro i on osta sam, pa ako bi ga zadesilo kako zlo na putu na koji ćete ići, svalili biste me stara s tugom u grob. 1.Moj. 37, 33. 1.Moj. 37, 35. 1.Moj. 42, 13. 1.Moj. 44, 4. 1.Moj. 44, 28. 1.Moj. 44, 29. 1.Moj. 44, 31.