1. A Jeftaj od Galada bijaše hrabar junak, ali sin jedne kurve, s kojom Galad rodi Jeftaja. Sud. 6, 12.
  2. Ali Galadu i žena njegova rodi sinova, pa kad dorastoše sinovi te žene, otjeraše Jeftaja rekavši mu: nećeš imati našljedstva u domu oca našega, jer si sin druge žene.
  3. Zato pobježe Jeftaj od braće svoje, i nastani se u zemlji Tovu; i stekoše se k njemu ljudi praznovi, i iđahu s njim.Sud. 9, 4. 1.Sam. 22, 2. Jov 30, 1.
  4. A poslije nekoga vremena zavojštiše sinovi Amonovi na Izrailja;
  5. I kad zavojštiše sinovi Amonovi na Izrailja, otidoše starješine Galadske da dovedu Jeftaja iz zemlje Tova.
  6. I rekoše Jeftaju: hodi i budi nam vojvoda, da vojujemo sa sinovima Amonovijem.
  7. A Jeftaj reče starješinama Galadskim: ne mrzite li vi na me, i ne istjeraste li me iz doma oca mojega? Što ste dakle došli k meni sada kad ste u nevolji? 1.Moj. 26, 27.
  8. A starješine Galadske rekoše Jeftaju: zato smo sada došli opet k tebi da pođeš s nama i da vojuješ sa sinovima Amonovijem i da nam budeš poglavar svjema koji živimo u Galadu. Sud. 10, 18. Luka 17, 4.
  9. A Jeftaj reče starješinama Galadskim: kad hoćete da me odvedete natrag da vojujem sa sinovima Amonovijem, ako mi ih da Gospod, hoću li vam biti poglavar?
  10. A starješine Galadske rekoše Jeftaju: Gospod neka bude svjedok među nama, ako ne učinimo kako si kazao. 1.Moj. 31, 50. Jer. 29, 23. Mih. 1, 2. Rim. 1, 9. 1.Sol. 2, 5.
  11. Tada otide Jeftaj sa starješinama Galadskim, i narod ga postavi poglavarem i vojvodom nad sobom; i Jeftaj izgovori pred Gospodom u Mispi sve riječi koje bješe rekao.Sud. 10, 17. Sud. 20, 1. 1.Sam. 8, 21. 1.Sam. 10, 17. Prič. 16, 3.
  12. Potom posla Jeftaj poslanike k caru sinova Amonovijeh, i poruči: šta imaš ti sa mnom, te si došao k meni da ratuješ po mojoj zemlji?
  13. A car sinova Amonovijeh reče poslanicima Jeftajevim: što je uzeo Izrailj moju zemlju kad dođe iz Misira, od Arnona do Javoka i do Jordana; sada dakle vrati mi je s mirom. 1.Moj. 32, 22. 4.Moj. 21, 24.
  14. Ali Jeftaj posla opet poslanike k caru sinova Amonovijeh,
  15. I poruči mu: ovako veli Jeftaj: nije uzeo Izrailj zemlje Moavske ni zemlje sinova Amonovijeh. 4.Moj. 22, 13. 5.Moj. 2, 9. 5.Moj. 2, 19. 2.Dnev. 20, 10.
  16. Nego izašavši iz Misira prijeđe Izrailj preko pustinje do Crvenoga Mora i dođe do Kadisa. 4.Moj. 13, 27. 4.Moj. 14, 25. 5.Moj. 1, 40. 5.Moj. 1, 46. Isu. 5, 6.
  17. I posla Izrailj poslanike k caru Edomskomu i reče: pusti da prođem kroz tvoju zemlju. Ali ne posluša car Edomski. Posla takođe k caru Moavskomu; ali ni on ne htje. I tako staja Izrailj u Kadisu. 4.Moj. 20, 1. 4.Moj. 20, 14. 4.Moj. 20, 20.
  18. Potom idući preko pustinje obide zemlju Edomsku i zemlju Moavsku, i došavši s istoka zemlji Moavskoj stade u oko s onu stranu Arnona; ali ne prijeđoše preko međe Moavske, jer Arnon bješe međa Moavska.4.Moj. 21, 4. 4.Moj. 21, 11.
  19. Nego posla Izrailj poslanike k Sionu caru Amorejskomu, caru Esevonskomu, i reče mu Izrailj: dopusti nam da prođemo kroz tvoju zemlju do svojega mjesta. 4.Moj. 21, 21. 4.Moj. 21, 35. 5.Moj. 2, 26. Isu. 13, 8.
  20. Ali Sion ne vjerova Izrailju da ga pusti da prijeđe preko međe njegove, nego Sion skupi sav svoj narod i stadoše u oko u Jasi, i pobi se s Izrailjem.
  21. A Gospod Bog Izrailjev predade Siona i sav narod njegov u ruke sinovima Izrailjevijem, te ih pobiše; i zadobi Izrailj svu zemlju Amoreja, koji življahu u onoj zemlji.4.Moj. 21, 24. 5.Moj. 2, 33.
  22. Zadobiše svu zemlju Amorejsku od Arnona do Javoka, i od pustinje do Jordana.
  23. Tako je dakle Gospod Bog Izrailjev otjerao Amoreje ispred naroda svojega Izrailja, pa ti li hoćeš da je zemlja njihova tvoja?
  24. Nije li tvoje ono što ti da da je tvoje Hemos bog tvoj? tako koga god Gospod Bog naš otjera ispred nas, onoga je zemlja naša. 2.Moj. 23, 31. 2.Moj. 34, 11. 4.Moj. 21, 29. 5.Moj. 9, 3. 5.Moj. 18, 12. Isu. 3, 10. 1.Car. 11, 7. 2.Dnev. 20, 7. Psal. 44, 2. Jer. 48, 7. Dela. 13, 19.
  25. Ili si ti po čem bolji od Valaka sina Seforova cara Moavskoga? Je li se on kad svađao s Izrailjem? Je li kad vojevao s nama? 4.Moj. 22, 2. Isu. 24, 9. Mih. 6, 5.
  26. Izrailj živi u Esevonu i u selima njegovijem i u Aroiru i selima njegovijem i po svijem gradovima duž Arnona tri stotine godina; zašto ne oteste za toliko vremena?5.Moj. 2, 36. Dela. 13, 20.
  27. I tako nijesam ja tebi skrivio, nego ti meni činiš zlo ratujući na me. Gospod sudija nek sudi danas između sinova Izrailjevijeh i sinova Amonovijeh. 1.Moj. 18, 25. Jov 9, 15. Jovan 5, 22.
  28. Ali car sinova Amonovijeh ne posluša riječi koje mu poruči Jeftaj.
  29. I siđe na Jeftaja duh Gospodnji, te prođe kroz Galad i kroz Manasiju, prođe i Mispu Galadsku, i od Mispe Galadske dođe do sinova Amonovijeh. Sud. 3, 10.
  30. I zavjetova Jeftaj zavjet Gospodu i reče: ako mi daš sinove Amonove u ruke, 1.Moj. 28, 20. 1.Sam. 1, 11.
  31. Što god izide na vrata iz kuće moje na susret meni, kad se vratim zdrav od sinova Amonovijeh, biće Gospodnje, i prinijeću na žrtvu paljenicu. 3.Moj. 27, 2. 1.Sam. 1, 11.
  32. I tako dođe Jeftaj do sinova Amonovijeh da se bije s njima; i Gospod mu ih dade u ruke.
  33. I pobi ih od Aroira pa do Minita u dvadeset gradova i do ravnice vinogradske u boju vrlo velikom; i sinovi Amonovi biše pokoreni pred sinovima Izrailjevijem. Jezek. 27, 17.
  34. A kad se vraćaše Jeftaj kući svojoj u Mispu, gle, kći njegova izide mu na susret s bubnjima i sviralama; ona mu bijaše jedinica, i osim nje ne imaše ni sina ni kćeri. 2.Moj. 15, 20. Sud. 10, 17. Psal. 68, 25. Jer. 31, 4.
  35. Pa kad je ugleda, razdrije haljine svoje i reče: ah kćeri moja! vele li me obori! ti si od onijeh što me cvijele; jer sam otvorio usta svoja ka Gospodu, i ne mogu poreći.1.Moj. 37, 29. Sud. 21, 18. Jov 1, 20. Psal. 15, 4. Prop. 5, 2. Prop. 5, 4.
  36. A ona mu reče: oče moj, kad si otvorio usta svoja ka Gospodu, učini mi, kako je izašlo iz usta tvojih, kad te je Gospod osvetio od neprijatelja tvojih, sinova Amonovijeh. 4.Moj. 30, 3. 2.Sam. 18, 19.
  37. Još reče ocu svojemu: učini mi ovo: ostavi me do dva mjeseca da otidem da se popnem na gore da oplačem svoje djevojaštvo s drugama svojim. 1.Moj. 30, 23. Luka 1, 25.
  38. A on joj reče: idi. I pusti je na dva mjeseca, i ona otide s drugama svojim i oplakiva djevojaštvo svoje po gorama.
  39. A kad prođoše dva mjeseca, vrati se k ocu svojemu, i on svrši na njoj zavjet svoj koji bješe zavjetovao. A ona ne pozna čovjeka. I posta običaj u Izrailju1.Sam. 1, 22.
  40. Da od godine do godine idu kćeri Izrailjeve da plaču za kćerju Jeftaja od Galada, četiri dana u godini.