1. Dogodi se pak, kad bješe Apolos u Korintu, da Pavle prolažaše gornje zemlje, i dođe u Efes, i našavši neke učenike Dela. 20, 18. 1.Kor. 1, 12.
2. Reče im: jeste li primili Duha svetoga kad ste vjerovali? A oni mu rekoše: nijesmo ni čuli da ima Duh sveti. 1.Sam. 3, 7. Dela. 8, 16. 1.Kor. 6, 19.
3. A on im reče: na što se dakle krstiste? A oni rekoše: na krštenje Jovanovo. Dela. 18, 25.
4. A Pavle reče: Jovan krsti krštenjem pokajanja, govoreći narodu da vjeruju onoga koji će za njim doći, to jest, Hrista Isusa. Mat. 3, 11. Mar. 1, 4. Dela. 1, 5.
5. A kad to čuše, krstiše se u ime Gospoda Isusa. Dela. 8, 12. Rim. 6, 3. Gal. 3, 27.
6. A kad Pavle metnu ruke na njih, siđe Duh sveti na njih, i govorahu jezike i proricahu.Dela. 2, 4.
7. A bijaše ljudi svega oko dvanaest.
8. I ušavši u zbornicu govoraše slobodno tri mjeseca učeći i uvjeravajući za carstvo Božije. Luka 4, 16. Dela. 1, 3.
9. I kad neki bijahu otvrdnuli i svađahu se huleći na put Gospodnji pred narodom, otstupi od njih i odluči učenike, pa se prepiraše svaki dan u školi nekoga Tirana.Dela. 9, 2. 2.Tim. 1, 15. 2.Pet. 2, 2.
10. I ovo je bivalo dvije godine, tako da svi koji življahu u Aziji, i Jevreji i Grci, čuše riječ Gospoda Isusa. Dela. 20, 31.
11. I Bog činjaše ne mala čudesa rukama Pavlovijem, Mar. 16, 20. Rim. 15, 19.
12. Tako da su i čalme i ubruščiće znojave od tijela njegova nosili na bolesnike, i oni se iscjeljivahu od bolesti, i duhovi zli izlažahu iz njih. 2.Car. 4, 29.
13. I počeše neki od Jevreja, koji se skitahu i zaklinjahu đavole, spominjati nad onima u kojima bijahu zli duhovi ime Gospoda Isusa govoreći: zaklinjemo vas Isusom koga Pavle propovijeda. Mat. 12, 27. Mar. 9, 38.
14. A bijahu nekijeh sedam sinova Skeve Jevrejina, poglavara svešteničkoga, koji ovo činjahu.
15. A duh zli odgovarajući reče: Isusa poznajem, i Pavla znam; ali vi ko ste? Mat. 8, 29. Mar. 1, 24. Luka 5, 34. Dela. 16, 17.
16. I skočivši na njih čovjek u kome bješe zli duh nadvlada ih, i pritište ih poda se tako da goli i izranjeni utekoše iz one kuće.
17. I ovo doznadoše svi koji življahu u Efesu, i Jevreji i Grci; i uđe strah u sve njih, i veličaše se ime Gospoda Isusa.Luka 1, 65. Dela. 2, 43.
18. I mnogi od onijeh što vjerovahu, dolažahu te se ispovijedahu i kazivahu šta su učinili. 3.Moj. 16, 21. Mat. 3, 6.
19. A mnogi od onijeh koji čarahu, sabravši knjige svoje spaljivahu ih pred svima; i proračuniše i nađoše da su vrijedele pedeset hiljada groša. 1.Sam. 28, 7. 1.Dnev. 10, 13. Isa. 8, 19. Dan. 2, 2. Dela. 8, 9.
20. Tako zdravo rastijaše i nadvlađivaše riječ Gospodnja. Isa. 55, 11. Dela. 6, 7. Dela. 12, 24. Kol. 1, 6. 2.Sol. 3, 1.
21. I kad se ovo svrši, namisli Pavle da prođe preko Maćedonije i Ahaje, i da ide u Jerusalim, i reče: pošto budem tamo, valja mi i Rim vidjeti. Dela. 20, 16. Dela. 20, 22. Dela. 23, 11. Rim. 15, 23. Rim. 15, 24. Rim. 15, 25. 1.Kor. 4, 19. Gal. 2, 1.
22. I posla u Maćedoniju dvojicu od onijeh koji ga služahu, Timotija i Erasta; a on osta neko vrijeme u Aziji. Dela. 13, 5. Rim. 16, 23. 2.Tim. 4, 20.
23. A u ono vrijeme podiže se ne mala buna puta radi Gospodnjega, Dela. 9, 2. 2.Kor. 1, 8.
24. Jer nekakav zlatar, po imenu Dimitrije, koji građaše Dijani srebrne crkvice i davaše majstorima ne mali posao, Dela. 16, 16.
25. On skupi ove i drugijeh ovakovijeh stvari majstore, i reče: ljudi! vi znate da od ovoga posla mi imamo dobitak za svoje življenje; Prič. 15, 27. Dela. 16, 19. 1.Tim. 6, 10. Otkr. 18, 16.
26. I vidite i čujete da ne samo u Efesu nego gotovo po svoj Aziji ovaj Pavle odvrati narod mnogi, govoreći: to nijesu bogovi što se rukama čovječijim grade. 1.Dnev. 16, 26. Psal. 115, 4. Isa. 41, 24. Isa. 44, 10. Jer. 10, 3. Dela. 17, 29. 1.Kor. 8, 4.
27. I ne samo što će ova nesreća doći na naš zanat da ne prolazi, nego se neće mariti ni za crkvu velike boginje Dijane, i propašće veličanstvo one koju sva Azija i vasioni svijet poštuje.
28. A kad oni ovo čuše, napuniše se gnjeva, i vikahu govoreći: velika je Dijana Efeska! Avak. 2, 18. Otkr. 13, 4.
29. I sav se grad napuni bune: i navalivši jednodušno na zborište uhvatiše Gaja i Aristarha iz Maćedonije, drugove Pavlove.Dela. 19, 32. Dela. 20, 1. Dela. 20, 4. Rim. 16, 23. 1.Kor. 1, 14. Kol. 4, 10. Filim. 1, 23.
30. A kad Pavle šćaše da ide među narod, ne dadoše mu učenici.
31. A neki i od Azijskijeh poglavara koji mu bijahu prijatelji, poslaše k njemu svjetujući ga da ne izlazi na zborište. Dela. 16, 6. 1.Pet. 1, 1. Otkr. 1, 11.
32. Jedni pak vikahu jedno a drugi drugo; jer bijaše sabor smućen, i najviše ih ne znadijahu zašto su se skupili. Dela. 21, 34.
33. A jedni od naroda izvukoše Aleksandra, kad ga Jevreji izvedoše. A Aleksandar mahnuvši rukom šćaše da odgovori narodu. Dela. 12, 17. 1.Tim. 1, 20. 2.Tim. 4, 14.
34. A kad ga poznaše da je Jevrejin, povikaše svi u glas, i vikahu oko dva sahata: velika je Dijana Efeska.
35. A pisar utišavši narod reče: ljudi Efesci! Ko je taj čovjek koji ne zna da grad Efes slavi veliku boginju Dijanu i njezin kip nebeski?
36. Kad dakle to ne može niko odreći, valja vi da budete mirni, i ništa naglo da ne činite;
37. Jer dovedoste ove ljude koji niti su crkvu Dijaninu pokrali, niti hule na vašu boginju.
38. A Dimitrije i majstori koji su s njim ako imaju kakvu tužbu, imaju sudovi, i imaju namjesnici, neka tuže jedan drugoga.
39. Ako li što drugo ištete, neka se izvidi na pravoj skupštini.
40. Jer se bojimo da ne budemo tuženi za današnju bunu; a nijednoga uzroka nema kojijem bismo se mogli opravdati za ovu bunu. I ovo rekavši raspusti narod koji se bješe sabrao. Prič. 15, 1. Prop. 9, 17.