- I odgovarajući Isus opet reče im u pričama govoreći: Luka 14, 16. Otkr. 19, 7. Otkr. 19, 9.
- Carstvo je nebesko kao čovjek car koji načini svadbu sinu svojemu.
- I posla sluge svoje da zovu zvanice na svadbu; i ne htješe doći.
- Opet posla druge sluge govoreći: kažite zvanicama: evo sam objed svoj ugotovio, junci moji i hranjenici poklani su, i sve je gotovo; dođite na svadbu.
- A oni ne marivši otidoše ovaj u polje svoje, a ovaj k trgovini svojoj. Psal. 81, 11.
- A ostali uhvatiše sluge njegove, izružiše ih, i pobiše ih. 1.Sol. 2, 14.
- A kad to ču car onaj, razgnjevi se i poslavši vojsku svoju pogubi krvnike one, i grad njihov zapali. Isa. 10, 5. Jer. 51, 20. Dan. 9, 26. Luka 19, 27.
- Tada reče slugama svojima: svadba je dakle gotova, a zvanice ne biše dostojne. Mat. 10, 11. Luka 20, 25. Dela. 13, 46.
- Idite dakle na raskršća i koga god nađete, dozovite na svadbu.
- I izišavši sluge one na raskršća sabraše sve koje nađoše, zle i dobre; i stolovi napuniše se gostiju. Mat. 13, 38.
- Izišavši pak car da vidi goste ugleda ondje čovjeka neobučena u svadbeno ruho.Zah. 3, 3. 2.Kor. 5, 3. Ef. 4, 24. Kol. 3, 10. Kol. 3, 12. Otkr. 3, 4. Otkr. 16, 15. Otkr. 19, 8.
- I reče mu: prijatelju! kako si došao amo bez svadbenoga ruha? a on oćutje.Jov 31, 14. Rim. 3, 19.
- Tada reče car slugama: svežite mu ruke i noge, pa ga uzmite te bacite u tamu najkrajnju; ondje će biti plač i škrgut zuba. Mat. 8, 12. Rim. 11, 22.
- Jer su mnogi zvani, ali je malo izbranijeh. Mat. 20, 16.
- Tada otidoše fariseji i načiniše vijeću kako bi ga uhvatili u riječi. Mar. 12, 13. Luka 20, 20.
- I poslaše k njemu učenike svoje s Irodovcima, te rekoše: učitelju! znamo da si istinit, i putu Božijemu zaista učiš, i ne mariš ni za koga, jer ne gledaš ko je ko. Luka 20, 21.
- Kaži nam dakle šta misliš ti? treba li dati harač ćesaru ili ne?
- Razumjevši Isus lukavstvo njihovo reče: što me kušate, licemjeri?
- Pokažite mi novac harački. A oni donesoše mu novac.
- I reče im: čij je obraz ovaj i natpis?
- I rekoše mu: ćesarev. Tada reče im: podajte dakle ćesarevo ćesaru, i Božije Bogu.Mat. 17, 25. Luka 23, 2. Rim. 13, 7.
- I čuvši diviše se, i ostavivši ga otidoše. Jov 5, 13.
- Taj dan pristupiše k njemu sadukeji koji govore da nema vaskrsenija, i upitaše ga Mat. 3, 7. Mat. 16, 6. Mar. 12, 18. Luka 20, 27. Dela. 4, 1. Dela. 23, 8. 1.Kor. 15, 12. 2.Tim. 2, 17.
- Govoreći: učitelju! Mojsije reče: ako ko umre bez djece, da uzme brat njegov ženu njegovu i da podigne sjeme bratu svojemu.1.Moj. 38, 8. 5.Moj. 25, 5.
- U nas bješe sedam braće; i prvi oženivši se umrije, i ne imavši poroda ostavi ženu svoju bratu svojemu.
- A tako i drugi, i treći, tja do sedmoga.
- A poslije sviju umrije i žena.
- O vaskrseniju dakle koga će od sedmorice biti žena? jer je za svima bila.
- A Isus odgovarajući reče im: varate se, ne znajući pisma ni sile Božije. Jovan 20, 9. 2.Pet. 3, 16.
- Jer o vaskrseniju niti će se ženiti ni udavati; nego su kao anđeli Božiji na nebu. Psal. 103, 20. Zah. 3, 5. 1.Kor. 7, 29. Otkr. 5, 11. Otkr. 7, 1. Otkr. 7, 11.
- A za vaskrsenije mrtvijeh nijeste li čitali što vam je rekao Bog govoreći:
- Ja sam Bog Avraamov, i Bog Isakov, i Bog Jakovljev? Nije Bog Bog mrtvijeh, nego živijeh.2.Moj. 3, 6. 2.Moj. 3, 16. Mar. 12, 26. Mar. 12, 27. Luka 20, 37. Dela. 7, 32. Jevr. 11, 16.
- I čuvši narod divljaše se nauci njegovoj. Mat. 7, 28.
- A fariseji čuvši da posrami sadukeje sabraše se zajedno.
- I upita jedan od njih zakonik kušajući ga i govoreći:
- Učitelju! koja je zapovijest najveća u zakonu?
- A Isus reče mu: ljubi Gospoda Boga svojega svijem srcem svojijem, i svom dušom svojom, i svom misli svojom. 5.Moj. 6, 5. 5.Moj. 10, 12. 5.Moj. 30, 6. Prič. 23, 26. Mat. 12, 29. Luka 10, 27.
- Ovo je prva i najveća zapovijest.
- A druga je kao i ova: ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe. 3.Moj. 19, 18. Mar. 12, 31. Rim. 13, 9. Gal. 5, 14. Jak. 2, 8.
- O ovima dvjema zapovijestima visi sav zakon i proroci. Mat. 7, 12. 1.Tim. 1, 5.
- A kad se sabraše fariseji, upita ih Isus Mar. 12, 35. Luka 20, 41.
- Govoreći: šta mislite za Hrista, čij je sin? Rekoše mu: Davidov.Mat. 21, 8.
- Reče im: kako dakle David njega duhom naziva Gospodom govoreći: 2.Sam. 23, 2. Dela. 2, 30. 2.Pet. 1, 21.
- Reče Gospod Gospodu mojemu: sjedi meni s desne strane, dok položim neprijatelje tvoje podnožje nogama tvojima? Psal. 110, 1. Dela. 2, 30. Dela. 2, 34. 1.Kor. 15, 25. Jevr. 1, 13.
- Kad dakle David naziva njega Gospodom, kako mu je sin?
- I niko mu ne mogaše odgovoriti riječi; niti smijaše ko od toga dana da ga zapita više. 1.Car. 10, 1. Mar. 12, 34. Luka 14, 6.