1. A Solomun se oprijatelji s Faraonom carem Misirskim, i oženi se kćerju Faraonovom, i dovede je u grad Davidov dokle ne dovrši svoj dom i dom Gospodnji i zid oko Jerusalima.1.Car. 9, 15.
  2. Ali narod prinošaše žrtve na visinama; jer još ne bješe sazidan dom imenu Gospodnjemu do tada. 3.Moj. 17, 3. 5.Moj. 12, 2. 1.Car. 22, 43.
  3. A Solomun ljubljaše Gospoda hodeći po uredbama oca svojega Davida, samo što na visinama prinošaše žrtve i kađaše. 5.Moj. 6, 5. 5.Moj. 10, 12. Psal. 31, 23. Psal. 145, 20. Mat. 22, 37. Mar. 12, 30. Luka 10, 27. Rim. 8, 21. 1.Kor. 8, 3. 1.Jov. 5, 3.
  4. Zato otide car u Gavaon da ondje prinese žrtvu, jer to bijaše velika visina; i Solomun prinese tisuću žrtava paljenica na onom oltaru. 1.Car. 3, 2. 1.Dnev. 16, 39. 2.Dnev. 1, 3.
  5. I javi se Gospod Solomunu u Gavaonu noću u snu, i reče Bog: išti što hoćeš da ti dam. 4.Moj. 12, 6. 1.Car. 9, 2. 2.Dnev. 1, 7. Mat. 1, 20. Mar. 6, 22. Mar. 10, 36. Jovan 15, 7.
  6. A Solomun reče: ti si učinio veliku milost sluzi svojemu Davidu ocu mojemu, kao što je hodio pred tobom vjerno i pravedno i s pravijem srcem prema tebi; i sačuvao si mu ovu veliku milost, te mu dao sina da sjedi na prijestolu njegovu, kao što se vidi danas.2.Dnev. 1, 8.
  7. I tako, Gospode Bože moj, ti si postavio slugu svojega carem na mjesto Davida oca mojega, a ja sam mlad, niti znam polaziti ni dolaziti. 4.Moj. 27, 17. 5.Moj. 1, 12. 1.Dnev. 22, 5. 1.Dnev. 29, 1. Jov 32, 6. Prop. 10, 16. Jer. 1, 6.
  8. I tvoj je sluga među narodom tvojim, koji si izabrao, narodom velikim, koji se ne može izbrojiti ni proračunati od množine. 1.Moj. 13, 16. 5.Moj. 7, 6.
  9. Daj dakle sluzi svojemu srce razumno da može suditi narodu tvojemu i raspoznavati dobro i zlo. Jer ko može suditi narodu tvojemu tako velikom? 2.Dnev. 1, 10. Psal. 72, 1. Prič. 2, 3. Prič. 3, 13. Jevr. 5, 14. Jak. 1, 5.
  10. I bi milo Gospodu što Solomun to zaiska.
  11. I reče mu Bog: kad to išteš, a ne išteš duga života niti išteš blaga niti išteš duša neprijatelja svojih nego išteš razuma da umiješ suditi; 2.Dnev. 1, 11. Jer. 45, 5. Jak. 4, 3.
  12. Evo učinih po tvojim riječima; evo ti dajem srce mudro i razumno da takoga kakav si ti ni prije tebe nije bilo niti će poslije tebe nastati taki kakav si ti. 1.Car. 4, 29. 1.Car. 5, 12. 1.Car. 10, 23. Prič. 3, 13. Prop. 1, 16. 1.Jov. 5, 14.
  13. A svrh toga dajem ti i što nijesi iskao, i blago i slavu, da takoga kakav ćeš ti biti neće biti među carevima svega vijeka tvojega. 1.Car. 10, 23. Nem. 13, 26. Prič. 3, 16. Mat. 6, 33. 1.Kor. 3, 21. 2.Kor. 6, 10. Ef. 3, 20.
  14. I ako uzideš mojim putovima držeći uredbe moje i zapovijesti moje, kao što je išao David otac tvoj, produljiću dane tvoje. Psal. 91, 16. Prič. 3, 2.
  15. Tada se probudi Solomun, i gle, ono bješe san. I dođe u Jerusalim, i stavši pred kovčeg zavjeta Gospodnjega prinese žrtve paljenice i žrtve zahvalne, i počasti sve sluge svoje. 1.Moj. 31, 54. 1.Moj. 41, 7. 1.Car. 8, 65. Jest. 1, 3. Jer. 31, 26. Dan. 5, 1. Mar. 6, 21.
  16. Tada dođoše dvije žene kurve k caru, i stadoše pred njim. 3.Moj. 19, 29. 4.Moj. 27, 2. 5.Moj. 23, 17.
  17. I reče jedna žena: ah, gospodaru; ja i ova žena sjedimo u jednoj kući, i porodih se kod nje u istoj kući.
  18. A treći dan poslije moga porođaja porodi se i ova žena, i bijasmo zajedno i ne bijaše niko drugi s nama u kući, samo nas dvije bijasmo u kući.
  19. I umrije sin ove žene noćas, jer ona leže na nj.
  20. Pa ustavši u po noći uze sina mojega iskraj mene, kad sluškinja tvoja spavaše, i stavi ga sebi u naručje, a svoga sina mrtvoga stavi meni u naručje.
  21. A kad ustah ujutru da podojim sina svojega, a to, mrtav; ali kad razgledah ujutru, a to, ne bješe moj sin, kojega ja rodih.
  22. Tada reče druga žena: nije tako; nego je moj sin ovaj živi, a tvoj je sin onaj mrtvi. Ali ona reče: nije tako, nego je tvoj sin onaj mrtvi, a moj je sin ovaj živi. Tako govorahu pred carem.
  23. A car reče: ova kaže: ovaj je živi moj sin, a tvoj je sin ovaj mrtvi; a ona kaže: nije tako, nego je tvoj sin onaj mrtvi, a moj je sin ovaj živi.
  24. I reče car: dajte mi mač. I donesoše mač pred cara.
  25. Tada reče car: rasijecite živo dijete na dvoje, i podajte polovinu jednoj i polovinu drugoj.
  26. Tada žena kojoj sin bješe živi reče caru, jer joj se uskoleba utroba za sinom: ah, gospodaru, podajte njojzi dijete živo, a nemojte ga ubijati. A ona reče: neka ne bude ni meni ni tebi, rasijecite ga. 1.Moj. 43, 30. Isa. 49, 15. Jer. 31, 20. Os. 11, 8.
  27. Tada odgovori car i reče: podajte onoj živo dijete, nemojte ga ubiti, ona mu je mati.
  28. I sav Izrailj ču sud koji izreče car, i pobojaše se cara; jer vidješe da je u njemu mudrost Božija da sudi.Jezd. 7, 25. Prič. 16, 10. Isa. 11, 3. Dan. 1, 17. Kol. 2, 2.